EVROPA, kritika Gorana Cvetkovića

Ivana Sajko – EVROPA – reditelj Bojan Djordjev, dramaturg Ana Vujanović – edicija RIZIK – Teorija Koja Hoda – predstava u CENTRU ZA KULTURNU DEKONTAMINACIJU, paviljon VELJKOVIC, Beograd – petak 30.novembar 2007.

Već nekoliko puta za redom pisao sam kritike predstava u beogradskim VELIKIM pozorištima – o njihovim predstavama na MALIM i NAJMANJIM scenama koje su režirali mladi reditelji, nekad pak i sasvim, sasvim početnici. Da podsetim – moja glavna generalna primedba na rezultate rada tih mladih i najmladjih reditelja, bila je njihovo slepo ROBOVANJE – fabuli, karakterima ili radnji, u sklopu najobičnije shvaćenog GRADJANSJKOG REALIZMA u pozorištu. To sam proglasio potpunim porazom jednog naprednog Beograda koga zaista više u kulturi NEMA – bar ga, izgleda, nema medju pozorišnim poslenicima, naročito – PARADOKSALNO – medju mladima. O tom paradoksu – o činjenici da se USPAVALA otkrivalčka logika mladosti, i o tome ko je za to KRIV ? – pisao sam, kažem, već nekoliko puta za poslednjih dvadesetak dana povodom nekolikih premijera u Beogradu.
Sada imam prijatnu ulogu da POGAZIM svoje tvrdnje da mladi reditelji režiraju KONZERVATIVNO!
...Naime, Bojan Djordjev uradio je sve što je bilo do njega, da sklopi veoma modernu i specifično komunikativnu predsatvu EVROPA po drami Ivane Sajko iz Zagreba. Reditelj Djordjev i svi njegovi saradnici, na čelu sa Anom Vujanović – prišli su dramskom tekstu, dramskom MONOLOGU – EVROPA, krajnje studiozno i potrudili se da savesno INSCENIRAJU neku vrstu problemskog diskursa u formi dramske igre o temama koje su shvatili kao bitne i nezaobilazne danas i ovde. Taj stepen skrupuloznosti u odredjivanju POLAZIŠTA za stvaranje pozorišne predstave – gledano iz neophodnog DRUŠTVENOG ugla posmatranja, retko se vidi u našim današnjim pozorišnim projektima. S druge strane – vid INOVACIJE koji je u ovoj predstavi prikazan, podseća nas na ona najbolja VREMENA beogradskih malih i OFF scena šezdesetih ili sedamdestih godina prošlog veka. Podseća nas na vreme kad se na tim scenama krčio put nove pozorišne komunikacije. Autorski tim prdstave EVROPA pronikao je duboko u strukturu vrlo specifične dramske igre Ivane Sajko i REKONSTRUISAO jednu lirsku tvrdnju metaforične i mitske ŽENE – EVROPE, rečju i pokretom, skandiranjem i recitativnim govorom, naredbamaa i zakletvama… ispovestima i svedočenjima… izmišljenih likova – delova jednog monološkog sklopa, i uspeo da nas PRIBLIŽI i prozove na raspravu i preispitivanje naših sopstvenih stavova o mogim AKTUELNIM društvenim enigmama vezanim za EVROPU – bez granica, u Uniji, u raskoraklu, u stvaranju, suprotstavljenu Americi, ili Rusiji.. protiv Srba, ali i protiv SEBE – Evrope… I protiv sopstvene MOĆI.
Čitav je niz bogato podržanih i OSVEŠĆENIH pitanja koja se moderno – strukturno raslojeni POSTAVLJAJU gledaocu i prinudjuju ga da SAM donese sopstvene stavove na uvid – i sebi i predstavi... kako bi se OTREZNIO, ali i kako bi preispitao sopstvene stavove i EMOCIJE – za ili protiv EVROPE danas. Sve je to uradjeno UMETNIČKI, estetski rafinirano i meko, poetski i ljubavno... ali lično, SAVESNO i osvešćeno – osvešćeno iznad svega.
Eto – nasuprot MNOGIM pokušajima pravljenja NOVOG ili MLADOG pozorišnog stila u Beogradu danas, u VELIKIM(?) pozorištima, na pravom mestu – u CENTRU ZA KULTURNIU DEKONTAMINACIJU – moderno i savesno – nastala je jedna nova PROLEGOMENA za istraživanje SAVESTI. I što je najvažnije – izražajna SREDSTVA su dosledno bila NOVA, koliko je išta u pozorištu uopšte NOVO! ...Zapravo – sve što je radjeno na planu strukture i na planu forme, bilo je smišljeno da PODRŽI misli i ideje koje tekst VEĆ NOSI! Ta hrabra SAIGRA data u izuzetnoj i pažljivo izabranoj formi FORMALISTIČKOG tumačenja jezika i sadržaja dramskog teksta, na nivou poruke postigla je izvanrednu PROHODNOST u komunikaciji sa gledalištem. Potvrdjena je ideja autora u samoj suštini projekta – da je MOGUĆE, krajnje apartnim i APSTRAKTNIM sredtvima mizanscena, glumačke govorne radnje i opštim tretmanom aaranžamana, uz veliki oslonac na HOR Abrašević, da je moguće doseći ISTINIT i provokativan intelektualni sadržaj poetske drame Ivane Sajko. Glumci – performeri – Čarni Djerić, Vladislava Djordjević, Sena Djorović, Nnataša Marković, Snežana Milojević, Marija Opsenica, Slobodan Pavelkić i Miloš Timotijević, svi glumci do jednog – našli su načina da odgovore na izazov ove NEPSIHOLOČKE glume i time su kročili novi korak u danšnjem pozorištu u Beogradu, odlepili se – HRABRO i jednostavno od tog dosta okoštalog i ZASTARELOG realizma.

Evo srećne potvrde da pozorište može da udahne život sa scene i ako se otisne napornim i neizvesnim tokovima PROTIV struje – GLAVNE realističke struje, kojom se premazuju opšte društvene laaži i prevare. Tako je ovo – NEREALISTIČKO pozorište Bojana Djordjeva i ekipe Teorije koja Hoda – postalo, paradoksalno, REALNIJE od mnogih koja se busaju u svoje psihološke, gradjanske i realističke grudi.

ČESTITAM!



Goran Cvetković, RADIO Beograd 2 – ponedeljak, 3. decembar 2007. godine